Đorđe Vajfert ( Pančevo, 15. jun 1850 - Beograd, 12. januar 1937) je bio srpski industrijalac nemačkog porekla, guverner Narodne banke. Đorđe Vajfert, od oca Ignjata i majke Ane, se rodio Pančevu. Živeo je i imućnoj pančevačkoj porodici industrijalaca. Pančevo je tada bilo malo pogranično mesto na ušću reke Tamiš u Dunav, naseljeno pretežno Srbima, Nemcima i Mađarima. Sa druge strane granice preko Dunava je ležao grad Beograd, komercijalni centar i glavni grad ponovo uspostavljene Kraljevine Srbije. Vajfertov deda se doselio u Pančevo početkom 18. veka, tražeći svoju sreću prvo kao trgovac a zatim i kao proizvođač piva. Da bi ojačao svoje preduzeće poslao je svog sina Ignjata u Minhen da bi radio u tamošnjim pivarama i izučavao zanat, što je Ignjat i radio u pivari Spatenbrau. Posle Ignjatovog povratka grade još veću pivaru koja postaje najveća na Balkanu, i koja je postojala sve do 2008. godine. Tokom 1865. godine Vajfertovi iznajmljuju postojeću pivaru u Beogradu, da bi počeli i tamo sa proizvodnjom, da bi izbegli troškove transporta i carine prilikom dovoženja pančevačkog piva za Beograd. Đorđe Vajfert je u Pančevu pohađao nemačku osnovnu školu i mađarsku srednju školu, posle čega ga otac šalje u Budimpeštu u Trgovačku akademiju na daljnje školovanje. Posle toga Đorđe odlazi na usavršavanje u Vajenštofen, pored Minhena, gde apsolvira Veliku pivarsku školu. Posle diplomiranja 1872. godine, Đorđe odlazi u Beograd da bi pomogao ocu u poslu i zajedno grade novu pivaru na Topčiderskom brdu. Đorđe Vajfert se 1873. godine oženio Marijom Gisner. Kao veliki dobrotvori, otvorili su veliko pančevačko katoličko groblje, gde su i danas posmrtni ostaci članova porodice Vajfert. Takođe su iz svog fonda sagradili pančevačku katoličku crkvu svete Ane i još mnoge druge javne i dobrotvorne ustanove. Đorđe Vajfert je otišao iz Pančeva (tada Austrougarska) za Beograd 1872. godine i odmah se aktivno uključio u javni život ponovo uspostavljene Kneževine Srbije. Godinu dane pre izbijanja Srpsko-turskog rata 1876.-78., Đorđe Vajfert je poklonio novac iz fonda za kupovinu topova za srpsku armiju. Tokom rata Vajfert se pridružio srpskoj vojsci kao dobrovoljac i bio je u službi pri konjici. Za pokazano junaštvo u srpskoj vojsci primio je orden za hrabrost. Po njegovoj želji, od svih medalja i priznanja koje je dobijao za života, jedino je ova medalja zajedno sa njim otišla u grob. Vajfert nije bio član nijedne političke partije, uvek se trudio da služi kao balans u uzburkanom političkom životu tadašnje Srbije. Jedan od primera je i Timočka buna, pobuna protiv kralja Milana Obrenovića 1883. godine. Veliki broj srpskih političara je tada bio uhapšen i suočen se sa smrtnom kaznom. Vajfert je tada tražio audijenciju kod kralja i tražio da se smrtne kazne zamene za vremenske, što je opravdavao prestankom daljnjeg krvoprolića u Timoku a samim tim i u Srbiji. Tokom 1893. godine Đorđe Vajfert je osnovao je fond kralj Stevan Dečanski, dobrotvornu organizaciju koja se brinula za gluvonemu decu i omogućavala im školovanje i uključivanje u redovan normalan život. Đorđe Vajfert je ne samo osnovao ovaj fond već je bio i glavni finansijer i kao takav je nosio titulu počasnog predsednika. Tokom Prvog balkanskog rata, 1912. godine Vajfert je platio za 60.000 vekni hleba koje su bile davane najsiromašnijim porodicama u Beogradu. Za vreme Prvog svetskog rata Srbija je bila okupirana od strane Austrougara a Đorđe Vajfert je te ratne godine proveo na jugu Francuske odakle je prema situaciji i mogućnostima slao pomoć Srbiji. Posle rata Vajfert se vratio u Beograd da pomogne u ponovnoj izgradnji porušenog grada. Tokom 1929. godine zajedno sa Edinburškim odborom škotskih žena i Londonskim odborom škotskih žena osniva Bolnicu za ženu i dete u Beogradu. Vajfert je takođe poklonio zemljište za izgradnju kluba Beogradsko žensko društvo. Pored ostalih dobrotvornih aktivnosti vredno je takođe još pomenuti donaciju koju je Vajfert dao za izgradnju zgrade Srpske akademije nauke i umetnosti. Dana 9. septembra 1923. je poklonio svoju zbirku u kojoj je sjedinjena zbirka njegovog oca i brata, Beogradskom univerzitetu. Vatrogasnoj instituciji je poklonio osobitu pažnju i od 1921. je bio predsednik Banatskog vatrogasnog udruženja. Dobitnik je mnogih odlikovanja. Između ostalog, bio je počasni predsednik pančevačke Pučke banke i vršačkog vatrogasnog udruženja. Na njega danas podsećaju i dve zgrade u Pančevu izgrađene o njegovom trošku: Anina crkva iz 1922/23. godine, i portalna zgrada na pančevačkom katoličkom groblju, izgrađena 1924. godine. Umro je 12. januara 1937. godine, u 17.20 časova u svojoj vili u Beogradu. Opelo je održano u pančevačkoj katoličkoj crkvi sv. Ane 14. januara, a 15. je sahranjen na pančevačkom katoličkom groblju. Nasledio ga je sestrić Ferdinand Gramberg. Preuzeo je pivaru koju je njegov otac (Ignjat Vajfert) sazidao kod "Mostara" u Beogradu, a koju je kasnije jako proširio. Kupio je rudnik mrkog uglja kod Kostolca, rudnik bakra u Boru i rudnik kamenog u Podvisu, čemu pridolazi još i zlatni rudnik u Svetoj Ani, te je na taj način postao tvorac modernog rudarstva u Srbiji. Od 1890. on je guverner Narodne banke Srbije, te stekao velikih zasluga u održanju vrednosti dinara i olakšanju kreditnih poslova u Srbiji. Guverner je bio u periodu 1890-1902 i 1912-1926, ukupno 26 godina. Izveo je i pretvaranje narodne banke i emisionu ustanovu Kraljevine SHS, kao i zamenu kruna u dinare. Bio je i predsednik Upravnog odbora Samostalne monopolske uprave Kraljevine Srbije u periodu 1895-1900. godina. Đorđe je darežljivi mecena kulturnih i humanih ustanova i prijatelj nauka, skupljao je stari novac. U svoje vreme bio je najveći industrijalac u Jugoslaviji.