Đ U R A J A K Š I Ć (Srpska Crnja, 27.07.1832 — Beograd, 17.11.1878) Najveći liričar srpski u drugoj polovini devetnaestoga veka, Đura Jakšić, rodio se u Srpskoj Crnji, selu kikindskoga okruga u Banatu, 27. jula 1832. godine od roditelja Dine i Hristine. Otac mu je bio srpski sveštenik. Školovanje je započeo Đura u mestu svoga rođenja a za tim je produžio u Segedinu, gde je 1843. stupio u prvi razred gimnazije. Svega je izučio tri gimnaziska razreda, i to s mukom, prekidanjem i velikim natezanjem. Ali učeći kojekako treći razred — a od škole ga je naročito odbijalo učenje lekcija na pamet — upiše se u neku posebnu školu crtačku, koju je pohodio tačnije i marljivije. Rezultat je bio u tome što je otac njegov uvideo u čemu je talenat Đurin te ga s jeseni te, 1846, godine odvede u Temišvar, gde će učiti samo crtanje. Od pet stotina učenika on bejaše najbolji. Iduće jeseni pošalje ga otac u Peštu i Đura se upiše u Akademiju Umetnosti. S proleća 1848, zbog revolucionih događaja, vrati se kući, pa da ne bi dangubio odvede ga otac u Veliki Bečkerek umetniku-slikaru Danijelu kod koga je Đura, marljivo radeći, presedeo sve do duboke zime te godine, a tada se — kad revolucija sve zahvati — morade vratiti kući. Njegov otac dopade bede a mladi Đura s oružjem u ruci stupi na bojno polje. Borio se kod Mokrina, bio je u pohodu banovu u Bačkoj, a u boju kod Kiš-Heđeša umalo što ne dopade ropstva. Godine 1851. pošalje ga otac u Beč, gde je proveo vreme do 1853. Tada u Beču počne Đura pesme pevati, a 1853. ode u Minhen gde je vrlo ozbiljno učio. Ali je tu mogao ostati svega pola godine, pa se, zbog oskudice u izdržavanju, vrati doma. Neko je vreme proveo u Kikindi radeći, po privatnim porudžbinama, slikarske poslove, a pokušao je nastaniti se u Novom Sadu. Najzad s proleća 1857. pređe u Srbiju, gde postane učitelj u Podgorcu a za tim Sumrakovcu, selima okruga crnorečkoga. "Romantična tišina sumrakovačka, divna lepota seoske okoline, što je potpuno harmoniralo o pesničkom žicom njegovom — sve je to bilo dobro došlo posle života u Kikindi i N. Sadu kao lek uzrujanoj duši njegovoj. I on se ovde odista okrepio. Kolo pesama njegovih ovoga vremena znatno se odvaja od ranijih mu pesama". Po svršetku školske godine dođe u Beograd, gde je u privatnoj jednoj školi imao mnogo posla a malo zarade. S jeseni 1860. ode u Požarevac zaučitelja i tu se u junu 1861. oženi, pa se, uz malu pomoć očevu, krene, u septembru, s mladom u Beč da uči slikanje dalje. Sad bejaše veseo i zadovoljan, vredan radnik i uredan domaćin svoje sirotinje. U leto 1862., ne mogući dalje izdržati s malim prihodima, ostavi Beč i siđe u Novi Sad gde se mislio nastaniti stalno. Dotle već bejaše izišao na glas sa svojih lirskih i epskih pesama; počeo je bio pisati pripovetke, a tada mu Matica Srpska nagradi prvu dramu "Seoba Srbalja" sa stotinu dukata. Ipak s proleća 1863. pređe u Srbiju, i u njoj ostade do kraja svoga života. Postane učitelj crtanja u gimnaziji kragujevačkoj, a odatle bude vraćen u selo za učitelja osnovne škole; za tim nastane sve do 1871. niz premeštanja, a tada bude iz službe otpušten. Živa i plaha priroda njegova, narav za koju je sam rekao daje "dosta neharmonično u mene smeštena" — učiniše te je dolazio u sukob sa ljudima u čijoj je sredini služio. Godine 1872. postade njegovim zaštitnikom Knez Srbije Milan. I Đuri tada svanu. Dotadašnje stanje svoje i novo doba koje mu se tada otvorilo, sam najlepše obeležava u posveti zbirke svojih pesama, 1873, Knezu Milanu: ————————————— — Ljudskoga srca otrov-izvori Ljuljahu čisto slanu pučinu — Života moga besnu sudbinu — U svome gnevu da me razori, Da me umori... I dok sam onde, na tom kamenu, Životu burnom raku kopao, Donde je mržnja u svom plamenu Šaptala željno: "Sad je propao! ... Ah, sve mi ode, sve me ostavi! Ne beše za me ruke pomoćne; Jedino samo tice ponoćne Šuštahu tužno krili garavi: U svetu brale nema ljubavi!" . I već sam bonom dušom zadrkto, Osećajući potres diviji — Valova besnih huku bezbožnu, Što željni plena besno juriše, Prvake mutne u vis penjući, Da me s ivice stenja kamenog U mračnu propast dole survaju, — Al' tvoja milost, naša Svetlosti, Prirode blage krotkom desnicom Vođena napred, umom pažljivim Iz palata se sjajnih podiže, Da jade ljudske na svom izvoru--- Upozna, vidi, nadu ulije, Uteši bolnog, bednog izbavi.--- Novembra 17. godine 1872. dobio je Đura službu korektora u Državnoj Štampariji, koje je zvanje docnije postalo ukazno. Napaćeni pesnik i umetnik tek je tada dahnuo dušom. Ali na šest godina po tom došao je i dan njegove rane smrti: on je preminuo 16. novembra 1878. Sahranjen je na groblju Sv. Marka, a radničko pevačko društvo koje nosi njegovo ime okitilo je bronzanim poprsjem njegovim Kalemegdan. — Prvi zbornik pesama Jakšićevih izdao je sam pesnik 1873. Posle smrti njegove izdao mu je sve književne radove odbor, koji se naročito toga radi sastavio. Treće izdanje preduzela je, postupno, Srpska Književna Zadruga, otpočevši red sa devetim kolom. "U poeziji je Đura počeo lirskom pesmom, pa se onda javio onim oblicima epske poezije što su bliže lirici, pa epskim pesmama; za tim je počeo pisati pripovetke i na posletku drame. Za dvadeset i pet godina napisao je oko 150 lirskih i epskih pesama, 29 pripovedaka i 3 tragedije... Ne samo hronološki nego i po karakteru svome deli se poezija Đurina na tri kola — na pesme lirske i epske, pripovetke i drame." Jakšić je pesnik jaka temperamenta, čovek koga na poetski način celinom duše njegove obuzima osećaj. Njegovo je oduševljenje veliko, silno; poetski, pak, dar njegov potpomognut onim što mu je darovit slikar, koji je bio u njegovoj duši, dao, stvorio je u poeziji srpskoj niz najlepših pesničkih slika. U najbolje pogođenoj karakteristici Jakšićeve lirike d-r Lj. Nedić je izneo tu snagu pesnikova talenta. "No Jakšić — veli se tu — nije samo slikar-pesnik, koji ume rečima slikati ono što bi slikar na platnu naslikao. Veština pesnikova viša je i savršenija od veštine slikareve; pesnik ide dalje no što može ići slikar, on ume rečima naslikati i ono što nikoja kičica nije kadra predstaviti. U slici se, obično i po pravilu, može predstaviti samo ono što je konkretno, što se vidi i što se može opipati; retko kad može ispasti slikaru za rukom da uhvati na platnu i ono što je nevidljivo a ima ga u stvarima i što im, često, daje njihovu osobenu karakteristiku i njihovu osobenu čar... U ovu vrstu spisa i opisa spada pesma Jakšićeva P o n o ć .... Ona je složena iz dva bitno različna dela, kao što se to odmah, na prvi pogled, vidi: iz uvoda, u kojem je samo opis, i onih dirljivih reči kojima se pesnik jada seni majčinoj; koja mu u noći dolazi da vidi kako mu je dole na zemlji... Jedinstvena je čar u prvom delu, u kojem je onaj opis u kome je pesnik umeo da da izraza onom što izgleda gotovo i nemoguće rečima iskazati, onaj tihi, nečujni, tajanstveni hod vremena kako protiče, noseći sobom ponoć i senke njene: — Po tamnom krilu neme ponoći, K'o grdan talas jedan jedini Da se po morskoj valja pučini — Lagano huji k'o da umire, Il' da iz crne zemlje izvire. ————————————— Da l' ponoć tako mirno putuje? Ni vazduh tako mirno ne gazi — K'o da sa onog sveta dolazi? Il' kradom oblak ide naviše? Il' bolnik kakav teško uzdiše? — Ovo je jedinstven opis u pesmi; poezija dalje ne može, više se u njoj ne može postići... U ovoj pesmi svojoj Jakšić je najveći; u njoj on dostiže vrhunac svoje pesničke moći. To je jedinstvena pesmau svoj našoj poeziji." Svežosti iskrenostu osećanju, krepkost i jedrina u izrazu, bogastvo u slikama i poređenjima — čine Jakšićevu poeziju jedinstvenom u našoj književnosti druge polovine devetnaestoga stoleća. Pripovetke su Jakšićeve: romantične, satirične, iz srpskog života u Ugarskoj, iz seoskog života u Srbiji i iz ratnoga doba. Prva grupa odvodi čitaoca mahom u prošlost srpskoga naroda i odlikuje se bogatstvom poetskoga stila. Druga je grupa odjek pesnikove srdžbe na sve što je zauzeto pretpostavljanjem lične koristi narodnom dobru. "U pripovetkama iz života ugarskih Srba pesnik je spleo u poetske događaje svoje detinjske i mladačke uspomene. U njima se seća lepih, pitomih ravnica ovoga zavičaja i krasne braće svoje, što na njima žive; seća se njihovih kitnjastih sela, spretnih i čistih stanova, njihove ljubaznosti i gostoljublja, njihova razgovora i junaštva; seća se i junaka, bujnih mladića, krasnih devojaka i čestitih žena, krepkih i razboritih muževa i staraca, dobrih sveštenika; seća se svoje mladosti i živovanja u svom zavičaju — ali se uza sve to seća kako se rodna polja te lepe zemlje krvavim znojem nataplju, kako pored sve rodnosti njene vredni sinovi njeni često od gladi skapavaju, kako se nevinost gazi, kako trudbenici narodni stradaju — kako u tom raju na zemlji ne sudi pravedan sud." Pripovetke iz života seljaka u Srbiji imaju s malim izuzetkom veseo završetak u kome se kazuje kako na kraju krajeva pobeđuje dobro nad zlim; u njima se pesnik "odužuje blagodarnim osećanjem seoskome svetu i selima u Srbiji, gde u najmučnije dane svoga života nađe utočišta, mira, vedrine, ljubaznosti i gostoprimstva." Pripovetke o ratnim događajima pričaju doživljaje pojedinih više ili manje poznatih ličnosti, ali je u njima pesnik više idealisao no što je slikao, te se njima primiče prvoj grupi, romantičnim pripovjetkama. — Uopšte uzevši sav pripovedački rad Jakšićev i ako ne daje ono što se danas od pripovedača traži ispunjuje čitavo jedno doba u istoriskom razvoju književne prip